mr. sc. Ivan Vračić
Integrativna terapija (stariji, i donekle još uvijek korišten naziv je integrativna geštalt terapija) predstavlja integracijski model koji različite teorijske koncepte i (psiho) terapijsku praksu povezuje i integrira u novi suvremeni psihoterapijski pristup. Među danas postojećim pravcima integracije u njemačkom govornom području integrativna terapija je najstarija i jedna od najrazvijenijih (kako u teorijskom tako i u praktičnom smislu), koja ima originalnu praksu s jasnim vlastitim identitetom. Ovaj psihoterapijski pristup se počeo razvijati 60-ih godina 20. stoljeća, i neprekidno se razvija sve do danas, u okviru Fritz Perls Instituta (FPI) iz Düsseldorfa i Europske akademije za psihosocijalno zdravlje i kreativni rast (EAG) iz Hückeswagena u Njemačkoj. Glavni utemeljitelj integrativne terapije je prof. dr. sc. Hilarion Gotfried Petzold sa suradnicima. Na područje bivše Jugoslavije, a time i na područje Hrvatske, IT je počela prodirati nakon 1987., nakon Kongresa psihoterapeuta Jugoslavije u Sarajevu gdje je prvi puta predstavljena ova terapija. Nakon toga su uslijedila predavanja Hilariona Petzolda u Zagrebu, kibutzi (intenzivni seminari) na Dugom Otoku i prve edukacijske skupine u Zagrebu i Mariboru pod vodstvom Blaža Topolovca. 1997. su edukaciju završili prvi hrvatski i slovenski psihoterapeuti integrativne terapije, a 1998. je osnovana Podružnica Fritz Perls instituta za Sloveniju i Hrvatsku sa sjedištem u Mariboru. 2001. je s edukacijom počela i prva edukacijska skupina iz integrativne psihoterapije djece i mladeži. U Hrvatskoj su psihoterapeuti i edukanti integrativne terapije udruženi u Društvo gestalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske i Centar za integrativnu terapiju i savjetovanje.
Integrativna terapija je krenula od spoznaja proizašlih i iz suvremenih znanstvenih istraživanja u području psihoterapije, da je psihoterapija vrlo kompleksno područje kojeg pojedini tradicionalni pravci i psihoterapijske škole zahvaćaju samo parcijalno, koji mogu mobilizirati specifične i nespecifične čimbenike koji djeluju u psihoterapiji, ali da u pravilu pokazuju i značajne jednostranosti, propuste i ograničenja. Integrativna terapija (IT) je koncipirana kao projekt, koncept i model integracije koji je u neprekidnom razvojnom procesu (u skladu sa svojim principom, logom i simbolom, „heraklitskom spiralom“, heraklitskim „Panta rhei“,“Sve teče“), koji se kontinuirano mijenja, ima procesni i kreativni karakter, te potiče na integraciju vlastitog sa novim idejama i konceptima.
IT se zasniva na hermeneutičko-analitičkom, geštaltterapijsko-fenomoenološkom i sistematsko-teorijsko-biheviorističkom pristupu, pri čemu nastoji metode terapijske prakse razviti na podlozi znanstvenih spoznaja s područja razvojne, socijalne i kliničke psihologije, biologije, medicine, sociologije i antropologije, i interdisciplinarnom (bio-psiho-socijalnom) shvaćanju čovjeka kao “tjelesnog subjekta u životnoj okolini”, u „kontekstu i kontinuumu”, u “procesu neprestanog mijenjanja”. Integrativna terapija je usmjerena na razvoj ljudskog zdravlja i liječenja bolesti i poremećaja (bez nuspojava), ublažavanje poteškoća i pomoći u rješavanju problema, što postiže radom na svjesnoj i nesvjesnoj razini te pronalaženjem i jačanjem zaštitnih čimbenika i mogućnosti. U terapiji se koriste različite metode i tehnike koje zahvaćaju sve razine ličnosti: fizičku, emocionalnu, kognitivnu i socijalnu. Ne ograničava se samo na klasičnu psihoterapiju, nego nastoji obuhvatiti i fizičko tijelo (pokretom, opuštanjem i kreativnim pristupom), te motivacijsku, emocionalnu i duhovnu sferu kao i sferu pitanja značenja, životnih ciljeva i vrijednosti.
RAZVOJNI PUT INTEGRATIVNE TERAPIJE. Integrativna terapija (IT) se razvila na temeljima klasične geštalt psihoterapije Fritz Perlsa, Morenove psihodrame, s elementima aktivne elastične psihoanalize Sandora Ferencia, te modernih kognitivno-bihevioralnih tehnika promjene ponašanja. Daljnji elementi koji su ušli u sastav integrativne terapije su terapijsko kazalište Vladimira Iljina, Petzoldova terapija pokretom i terapija usmjerena na tijelo i kretanje, te rad s kreativnim medijima. Svim tim terapijskim postupcima i metodama u temeljima IT zajedničko je to da su pokušali obuhvatiti čovjeka u totalitetu povezivanjem različitih tehnika i metoda, i da odgovaraju suvremenim psihoterapijskim kriterijima proizašlim iz znanstvenih istraživanja na polju psihoterapije. Sve te različite dijagnostičke i terapijske sustave IT povezuje i integrira.
U različitim fazama svog razvoja IT je bila orijentirana u različitim pravcima, ali je zadržala blizak odnos prema geštalt terapiji, o čemu govori i činjenica da institut (Fritz Perls Institut) koji je nositelj edukacija integrativnih terapeuta nosi ime Fritz Perlsa, osnivača geštalt terapije. IT se razvila iz geštalt terapije. Geštalt terapija predstavlja prvu fazu u razvoju IT, nakon koje slijedi faza integrativne geštalt terapije, te faza integrativne terapije. IT je iz geštalt terapije preuzela mnoge metodološke koncepte i tehnike (fenomenološki pristup, scenski rad, orijentacija na „zdravo funkcioniranje“, orijentacija na osobu, njene procese i potencijale a ne na patologiju, orijentacija na tijelo, interakcijska i „dijaloška“ orijentacija, koncept „samo-podrške“ klijenta, „kontinuum svjesnosti“, „ovdje i sada“ princip rada, rad sa snovima i dr.) nastojeći ih dalje razviti, unaprijediti i osuvremeniti, u teorijskom i metodološkom smislu, kao i u terapijskoj praksi. IT se počela razvijati kao opća nadgradnja geštalt terapije, a uključivanjem i integracijom drugih izvora i novih koncepata se razvila u novu i nezavisnu metodu, u kojoj je integrirana i geštalt terapija.
MODEL/TEORIJA LIČNOSTI INTEGRATIVNE TERAPIJI. IT je razvila vlastiti model/teoriju ličnosti koja obuhvaća dimenzije: Self (Sebstvo), Ja (Ego) i Identitet, a bazira se na temeljnim antropološkim postavkama o tjelesnosti, korespondenciji, scenskom značaju doživljavanja i razumijevanja, iz kojih su razvijeni središnji koncepti Selfa (sebstva), koji nisu koncipirani kao statične, već kao žive, procesualne sinergije, koje nastaju u neprekidnom procesu interpretacije i refleksije konteksta i kontinuuma.
Sebstvo (Self) obuhvaća, uz cijelo područje ličnosti, također i tijelo, urođeno (temperament, tjelesno, potrebe, nagone), individualne i kolektivne nesvjesne procese, povijesno (narod, država), osobnu povijest, dakle i fizičko i psihičko, čovjeka u totalitetu. IT naročito naglašava aspekt Tjelesnog Selfa/Sebstva, koji predstavlja tjelesnu osnovu ličnosti tj. osnovu svih funkcija, te aspekt Sebstvo/Self uloga koji razvojno prethodi strukturama Sebstva a bazira se na psihodramskom modelu shvaćanja života i ponašanja kao igre uloga na pozornici, pri čemu uloge podrazumijevaju zgusnuta interakcijska iskustva oblikovana tijekom razvoja kao strukture. Sebstvo je životni fenomen, živa osnova, iz koje se u kontekstu i kontinuumu razvijaju strukture drugog reda Selfa/Sebstva: Ja/Ego i Identitet.
Ja/Ego predstavlja svjesne funkcije Selfa/Sebsta (svjesnost, opažanje, pamćenje, mišljenje, djelovanje i integraciju, trenutni “ovdje i sada” proces). Ja nastaje u kontaktu, ima sposobnost ekscentriciteta a njegove karakteristike su svjesnost i kontakt. Ja je osnovni osjećaj sebe samoga, koji nastaje i egzistira uvijek iznova “ovdje i sada”, kao svijest o i u kontaktu sa specifičnom situacijom, samim sobom i okolinom.
Identitet je slika i osjećaj kojeg imamo o sebi samome, koji nastaje kroz uzajamno djelovanje pojedinca i konteksta u vremenskom kontinuumu, u socijalnoj interakciji, procesualno, na temelju samoatribucija i atribucija drugih. Razvoj identiteta je proces koji traje cijeli život, a bazira se na pet “stupova identiteta” tj. životnih područja: tjelesni stup identiteta (tjelesnost, tijelo), socijalni stup (socijalna mreža, socijalni kontekst), profesionalni stup (profesionalnost, rad, djelotvornost, postignuće), materijalni stup (materijalna sigurnost, materijalne vrijednosti), vrijednosni/duhovni stup (područje vrijednosti, vrijednosni sustav).
TEORIJA ZDRAVLJA I BOLESTI. Klinički pojam bolesti IT se bazira na djelovanju konteksta i kontinuuma, a što se objašnjava kroz dva temeljna modela bolesti: stresnom modelu (koji naglašava važnost konteksta, problematičnog u klijentovoj okolini i njegovog reagiranja na to) i strukturalnom modelu (koji je razvojno utemeljen i naglašava važnost kontinuuma, onoga što se događalo u pojedinim fazama klijentova života i kako je reagirao na to); pri čemu su to istovremeno i modeli patogeneze i modeli salutogeneze, koji naglašavaju da rizične i patološke čimbenike treba uvijek analizirati zajedno sa salutogenim tj. zaštitnim čimbenicima kao i resursima i mogućnostima kompenzacije. Razvoj psihičke bolesti ovisi o međudjelovanju tjelesnih, psihičkih i socijalnih čimbenika, pri čemu samo jedan štetni tj. traumatski događaj neće rezultirati bolešću, za nastanak bolesti je potreban lanac takvih događaja. Negativni čimbenici djeluju u svakom životnom razdoblju ako su teški i kronični. Kronične povrede u djetinjstvu su najrazornije i po pravilu se izražavaju naknadno zato što dijete ima manje mogućnosti obrana i kompenzacije. Do bolesti dolazi samo onda ako dugoročno nema mogućnosti kompenzacije, te ako prošla iskustva i sadašnja životna okolina određuju negativna očekivanja od budućnosti.
IT razlikuje tri modela patogeneze: Model štetnog stimuliranja, Model represije/disocijacije i Model dugotrajnih, višestrukih opterećenja. MODEL ŠTETNOG STIMULIRANJA objašnjava štetne odnose između pojedinca i okoline tj. štetna učinke izvana, koji navodi četiri oblika štetnog stimuliranja koji ujedno predstavljaju i četiri izvora bolesti: traume (pretjerana stimulacija), deficiti (nedovoljna stimulacija), smetnje (nekonstantna i višeznačna stimulacija) i konflikti (međusobno suprotna stimuliranja). Štetna stimuliranja imaju naročito razorni učinak tijekom prvih, naročito prve, godine života (kada velika važnost iskustva i konstantnosti jer djeca tada trebaju iskusiti osjećaj totalne prihvaćenosti na temelju kojeg razvijaju povjerenje i sigurnost), ali su važna i kasnija iskustva. Ako dijete doživi loša iskustva, a kasnije u životu ima jako puno dobrih iskustava onda posljedice ranih iskustava ne moraju biti tako jake.
Važnim čimbenikom u nastanku bolesti IT smatra obrambene mehanizme, pod kojima podrazumijeva strategije za suočavanje sa situacijama koje izazivaju strah koji može ići do doživljaja životne ugroženosti i koje u velikoj mjeri rezultiraju sužavanjem realnosti, pri čemu kontekst određuje da li ćemo neko ponašanje opisati kao ovladavanje situacijom (suočavanje) ili kao obrambeni mehanizam. Obrambeni mehanizmi se dijele na arhaične i nearhaične. O arhaičkim obrambenim mehanizmima se govori ako su nastali tijekom „primarne socijalizacije“ tj. prve godine života (kada još nije razvijen Identitet ni zrelo Ja), a mogu se nastaviti i u sekundarnoj socijalizaciji (u vrijeme razvoja Ja) i u tercijarnoj socijalizaciji (u vrijeme razvoja Identiteta) i zadržati se tijekom cijelog života. Oni predstavljaju organizmičke vrlo rane strategije obrane koje imaju osobito obuhvatno i radikalno djelovanje jer je dijete u prvoj godini života praktički bespomoćno, te ponekad kao zadnja i jedina obrambena mogućnost ostaje jedino mogućnost odstranjivanja osjećaja, isključenje svijesti i stvaranje stanja rigidnosti, stupora. To se događa ako je okolina trajno traumatizirajuća ili deficitarna, a drugi oblici suočavanja nisu, ili pak još nisu mogući, kada se intenzitet podraživanja i straha stupnjuje do osjećaja nestajanja. Arhaični oblici obrane su: arhaična regresija, arhaična retrofleksija, arhaično anesteziranje i arhaični rascjep. Nearhaični obrambeni mehanizmi se razvijaju kasnije od arhaičnih, a to su: projekcija, sublimacija, pomicanje, kompenzacija, identifikacija, represija, preuzimanje komplementarne uloge, negacija, konfluencija, introjekcija, retrofleksija, regresija, reakcijska formacija, prilagodba, rascjep, delegacija, … IT opisuje i nekoliko poremećaja struktura Selfa/Sebstva: poremećaje tjelesnog selfa, poremećaje selfa uloga, poremećaji Ja i poremećaje Identiteta.
TEORIJA I PRAKSA TERAPIJE. U IT se pod terapijom smatra svaki cjeloviti postupak, koji iznova uspostavlja ili razvija ograničenu korespondenciju čovjeka. Kad terapeut i klijent zajedno rade smetnje postaju vidljive u odnosu tijekom terapije, a time i podložne mijenjanju. Ako se radi o dobrom međusobnom odnosu klijenta i terapeuta razvija se intersubjektivnost i to iskustvo dovodi do procesa ozdravljenja. Što god je klijent doživio u dosadašnjem životu se, prije ili kasnije, jasnije ili manje jasno, ponovo događa u odnosu s terapeutom, zgušnjavaju se tipična rana odnosna iskustva klijenta.
Tijek terapije se usmjerava na tri stvari: ŠTO JEST? (dijagnoza, spoznaja, opažanje), ŠTO JE BILO? (sjećanje, ponovno doživljavanje, korekcija), i ŠTO ĆE BITI? (postavljanje ciljeva, nova orijentacija). Otkrivanje povezanosti sadašnjosti, prošlosti i budućnosti otvara klijentu na početku terapije nove vidike, pomaže mu da olabavi otvrdnule strukture i njih prevede u govor (narativu).
U IT se za dijagnostiku koristi Model procesualne dijagnostike/teragnostike, koji se bazira na intersubjektivnoj korespondenciji i uzima u obzir kontekst i kontinuum, a koji obuhvaća i geštalt dijagnostiku. Terapeut i klijent se susreću kao dva subjekta koji stupaju u interakciju. Najvažniji instrument ovakve fenomenološke dijagnostike je svjesnost, i to terapeutova svjesnost, klijentova svjesnost i svjesnost njihove interakcije, kao i svjesnost konteksta i kontinuuma. Dijagnoza se ne shvaća kao stanje već kao dinamični proces koji se odvija kroz odnos psihodijagnostičara (terapeuta) i klijenta, intersubjektivno, pri čemu je klijent ko-dijagnostičar, subjekt i partner terapeutu i u terapijskom i u dijagnostičkom procesu. Terapeut i klijent nastoje stvoriti konsenzus oko dijagnoze. Takav dijagnostički postupak i koncept s jedne strane potiče terapeutovo razumijevanje klijenta, kao i klijentov osjećaj shvaćenosti, a s druge strane služi za poboljšanje i točnost dijagnostike te nas oslobađa neprimjerene striktne klasifikacije. Takav proces postavljanja dijagnoze je istovremeno terapijski proces a terapijskim se radom uvijek iznova dolazi do novih dijagnostičkih hipoteza koji se opet mogu primijeniti u terapiji. Dijagnostički i terapijski proces su nerazdvojivi, to je jedan proces (teragnoza). Takav dijagnostičko-terapijski proces odražava psihodinamski i geštaltterapijski način promatranja usmjeren na ponašanje, on je zatvorena cjelina s vrlo diferenciranom strukturom, visoko kompleksan i dobro organiziran sustav, “geštalt”.Postoje tri aspekta dijagnostike: tjelesno-neurobiološki (SIMPTOM), kognitivno-afektivni (STRUKTURA) i psihosocijalno-interakcijski (SUSTAV). Područja analize u procesualnoj dijagnostici su: analiza uzroka (problema i konflikata), analiza potreba i motivacije ( ciljeva), analiza životnog okruženja (analiza konteksta), analiza kontinuuma, analiza resursa, analiza tjelesnih funkcija i analiza interakcija. Slijedeća četiri pitanja služe kao praktično terapijsko oruđe pri planiranju terapije: Što je zdravo i što treba čuvati? (Konzervatorska strategija rada), Što je oštećeno i ugroženo u funkcioniranju i što treba ponovo izgraditi? (Reparativna strategija rada) , Čega nema, što treba osigurati? (Supstitucijska strategija), Što je još moguće, što još nije iskorišteno, što se može razviti?
IT se u terapiji oslanja na četiri temeljne ljudske sposobnosti koje igraju ulogu u svakom terapijskom procesu s različitim naglascima, a razvoj tih sposobnosti je istovremeno cilj i pretpostavka terapije: korespondenciji, spontanom kreativnom potencijalu, sposobnosti ekscentričnosti i sposobnosti regresije.Brojni i raznoliki terapijski postupci se mogu svesti na četiri temeljne terapijske strategije tj. četiri pravca terapije i podrške, koje se podudaraju s četiri temeljne ljudske sposobnosti koje se u IT nazivaju „četiri puta ozdravljenja”: 1. rad na svjesnosti (emocionalno proživljavanje, uvid, mogućnost klijenta za novim iskustvima, traženje smisla); 2. naknadna socijalizacija/ naknadno roditeljevanje/ reparenting (stvaranje temeljnog povjerenja, razvoj podržavajućih struktura, omogućivanje klijentu da napravi dodatna, korektivna i alternativna emocionalna i kognitivna iskustva sa ciljem da se, koliko je to moguće, uklone deficiti u strukturi ličnosti ili da se njihovo štetno djelovanje ukloni ili ublaži), 3. aktiviranje doživljavanja i kreativnih sposobnosti (razvoj osobnosti, kreativno otkrivanje, aktiviranje doživljaja orijentirano na resurse i alternativne mogućnosti ponašanja, aktiviranje i podržavanje mogućnosti izražavanja i praktične korespondencije klijenata), 4. iskustvo solidarnosti (angažman, praktična pomoć u svladavanju svakodnevnih problema, podrška u stvaranju psiho-socijalnih mreža i omogućavanje iskustva solidarnosti).
Shvaćanje terapijskog odnosa i radni stil integrativne terapije su u vrlo bliskoj vezi. Odnos između klijenta i terapeuta je, kao i drugi odnosi, snažno obilježen transferom. Transferi su nesvjesna aktualiziranja starih, u pamćenju zadržanih, scena i atmosfera i skriptova iz prethodnih životnih situacija u sadašnjost na način, koji zamagljuje sadašnjost i čini realnost manje vidljivijom. Transfer uvijek označava (tu IT ostaje vjerna Freudu) jednu vrstu zablude i u terapijskom odnosu stvara napetost. Terapeut mora klijentov transfer najprije prihvatiti jer transfer predstavlja kontakt između klijenta i terapeuta, klijent u toj situaciji ne raspolaže s drukčijim obrascima ponašanja. Terapeut se mora truditi, da se takvo stanje transformira u bliski međuljudski odnos. U terapijskom radu s transferom se koriste četiri strategije: rad na odnosu (razvijanje odnosa između klijenta i terapeuta), rad na transferu: (transfer obrađujemo, po mogućnosti razriješimo), rad u transferu (terapeut svjesno preuzima pozitivne aspekte uloge, koju mu je ponudio klijent), te rad u odnosu (nastao je pozitivan odnos, sposoban za konflikte, bez transfera, pouzdan odnos, koji predstavlja osnovu za daljnji terapijski rad). Pod kontratransferom se podrazumijeva svjesna ili svijesti bliska rezonanca terapeuta na klijenta, na ono što klijent u transferu verbalno ili neverbalno aktualizira, te kao svjesna empatijska reakcija. Pod transferom terapeuta podrazumijeva se »nesvjesni« transfer, koji proizlazi iz terapeutove vlastite problematike a iskazuje se u odnosu prema klijentu, a što koči terapijski proces. Da bi se terapeutovi transferi mogli razriješiti, moraju najprije postati svjesni, a što se postiže kroz dugotrajnu izobrazbu, individualnu i kontrolnu analizu te superviziju. Važnu ulogu u terapiji ima tjelesni dodir koji se u IT shvaća kao intervencija i predstavlja sastavni dio terapijskog rada. U onoj mjeri u kojoj smatramo da su rani temeljni odnosi i s njima povezane povrede povezane s tjelesnosti, u takvoj mjeri trebamo integrirati u našu terapiju tjelesne aspekte odnosa. Tjelesni kontakti se u IT s jedne strane shvaćaju kao tjelesne terapijske intervencije, a s druge strane proizlaze neposredno iz odnosa i kontakta između terapeuta i klijenta.
IT za strukturiranje terapijskog procesa kao osnovu uzima tetradički (četvero-stupanjski) model. Svaki terapijski susret, kao i kompletni tijek terapije se odvija kroz četiri faze terapije: 1. početna (inicijalna) faza, 2. faza akcije, 3. faza integracije, i 3. faza konsolidacije i nove orijentacije (usmjerenja). Taj model predstavlja specifično terapijsko oblikovane opće procese sinergijske samoorganizacije. Nakon završetka jednog slijeda počinje novi ciklus. Proces teče kao spirala, pri čemu svaki obrat ima četiri koraka. U početnoj fazi je cilj uspostaviti terapijski odnos, stimulirati osjećaje, misli i predodžbe, koji se emocionalno prorađuju u fazi akcije, rekapituliraju i kognitivno prorađuju u fazi integracije, tako da se na temelju toga tijekom faze nove orijentacije klijent može promijeniti.
Terapijski proces se odvija na četiri razine emocionalne dubine (poniranja): razini refleksije (obuhvaća misli, razmišljanja, predodžbe, bez vidljive emocionalne uključenosti, traženje obrazloženja i donošenje racionalnih odluka, promišljanja povezanosti životnih događaja), razini predodžbi i afekata (slikovni doživljaji i afekti tj. jaka čuvstva, dolazak u svijest sjećanja vjernih izvornom doživljaju, sa još uvijek prilično visokom kognitivnom kontrolom), razini involviranja (čuvstvena involviranost, dublja regresija, racionalna kontrola značajno se smanjuje, a raste intenzitet doživljaja i gustoće slika i osjećaji iz prošlosti), te razini autonomnih tjelesnih reakcija (na ovoj razini racionalna kontrola je potpuno isključena i tijelo reagira ‘autonomno’). U procesu savjetovanja rad se može odvijati u rasponu od prve do treće razine, a terapijski proces se može odvijati na sve četiri razine.
Terapijske intervencije (tehnike) IT smatra pomoćnim sredstvom procesa razvoja sposobnosti susreta i uspostavljanju odnosa klijenta i terapeuta. One daju mogućnost aktiviranja doživljaja, uz pomoć intervencija događaji se mogu doživjeti konkretno, svjesno i /ili scenski. Klijentu pomažu, da se nauči boljem spoznavanju sebe, razumijevanju trenutka, djelovanja, otvaranja novih mogućnosti i područja. Sve intervencije mogu kod klijenta rezultirati konsonantnim ili disonantnim doživljajem. Najčešće korištene terapijske intervencije (tehnike) IT su: usmjeravanje pozornosti, ponavljanje, pretjerivanje, asociranje, ustrajavanje, okretanje u suprotnost, rad s govornim izražavanjem, uporaba primjera, pretvorba prošlosti i budućnosti u sadašnjost (geštalt tehnika »Ovdje i sada«, obuhvaća i rad sa snovima), imaginacija (rad s fantazijama), identifikacija, dijalozi-igranje uloga (geštalt tehnika »Prazne stolice«, sve tehnike psihodrame), tehnike za promjenu ponašanja / promjenu uloga, rad s kreativnim medijima, rad s prijelaznim i intermedijarnim objektima, tjelesne intervencije, …
IT je razvila koncept rada sa snovima, na način da je upotpunila i dodatno razvila (teorijski i praktično) Perlsov geštalt koncept rada sa snovima (u kojem se snovi shvaćaju kao ekscentrične poruke o tome što nam u životu nedostaje a što nam još treba, koji imaju funkciju asimilacije naših otuđenih dijelova, kao „kraljevski put k integraciji“). IT naglašava da su snovi izraz spontane predracionalne refleksije kreativnosti organizma, koji omogućavaju samoregulaciju, koji pridonose zdravlju, te imaju vrlo važnu funkciju integracije životnih događaja u vremenskoj dimenziji povijesti, sadašnjosti i budućih očekivanja, na jednoj nesvjesnoj, subkortikalnoj razini. Snovi, u svojoj integracijskoj funkciji, imaju slijedeće zadatke: 1. obrada konflikata, 2. asimilaciju odcjepljenih elemenata, 3. razjašnjavanje konfluencije, 4. artikulacija neriješenih situacija s ciljem pronalaženja načina zatvaranja tih otvorenih situacija, 5. evolutivno – kreativni aspekt razvoja ličnosti i njenih potencijala. Rad na snovima znači rad na kreativnim kapacitetima organizma, na jednoj holističkoj, slikovnoj razini, pri čemu je reduciran utjecaj analizirajuće svijesti. Jezik snova je srodan jeziku mitova, govora tijela, afekata, karakterističan za umjetnost i dječju igru, jezik “divljeg mišljenja”. Snovi nisu šifrirani sami po sebi, nego su način mišljenja karakterističan za desnu moždanu hemisferu, oni su figura na pozadini biografske životne situacije klijenta. Integrativni rad sa snovima je usmjeren na sam doživljaj klijenta, a “dekodiranje” snova podrazumijeva dovođenje pozadine u sliku i povezivanje jezika snova s refleksivnom racionalnosti, povezivanje kognicija i emocija, racionalnosti i intuicije, analize i kreativnosti. Specifična klima terapijskog rada omogućava korespondenciju oba ta jezika. Postavljanje događaja snova u sadašnjost vodi klijenta u slikovni svijet snova, bez cenzure koja prekida proces, u holističku percepciju značenja.
IT, na temelju istraživanja u području psihoterapije i same terapijske prakse, postulira 14 čimbenika koji doprinose uspješnom ishodu psihoterapije: 1. dobar terapijski odnos, empatičko razumijevanje i omogućavanje iskustva kontakta i susreta, 2. emocionalna podrška, razumijevanje i prihvaćanje, 3. pomoć u praktičnom svladavanje životnih problema, 4. potpora emocionalnom izražavanju i aktualiziranju doživljaja i problema, 5. razvijanje i omogućavanje uvida i doživljavanje smisla, 6. potpora i povećanje kompetencija učinkovite komunikacije i sposobnosti za odnose, 7. potpora tjelesnoj svjesnosti i samoregulaciji, 8. potpora sposobnosti i procesa učenja i interesa, aktiviranje resursa, 9. omogućavanje i potpora kreativnih sposobnosti doživljavanja i oblikovanja, 10. pozitivno usmjeravanje na budućnost, 11. potpora razvoju pozitivnog osobnog sustava vrijednosti, 12. omogućavanje punog doživljavanja sebe i razvoj identiteta te oblikovanje pozitivnog samo-vrednovanja, 13. rad na oblikovanju podržavajućih socialnih mreža, i 14. omogućavanje iskustva solidarnosti.
Praksa IT obuhvaća klasične oblike psihoterapije: individualnu terapiju, kratkotrajnu fokalnu terapiju, grupnu terapiju, partnersku/bračnu terapiju, obiteljsku terapiju. IT je razradila terapijske metode za specifične indikacije kao sto su: trauma, stres, depresija, psihosomatika, za indikacije iz oblasti neurologije i psihijatrije, ovisnosti kao i za indikacije specificne za odredjene starosne grupe (djecu i mlade, stare osobe, osobe na samrti. Na osnovi IT razvile su se mnoge specijalizacije koje koriste kreativne medije: terapija muzikom, terapija umjetnošću, terapija orijentirana na poeziju i biblioterapija, terapija igrom. Pored ovih razvile su se i metode za primjenu u superviziji, intervencije u socijalnim okružjima, institucijama i organizacijama i coaching.
Obzirom na svoju tjelesnu orijentaciju i uvažavanje socijalne mreže pojedinca, IT je sa svojim širokim metodičkim pristupom posebno primjerena za rad sa smetnjama ličnosti, psihosomatskim tj. somatoformnim smetnjama, smetnjama koje su posljedica stresa, posttraumatskim smetnjama (PTSD), kao i za rad sa cijelim spektrom psihosocijalnih opterećenja i problema. IT se ne usmjerava samo na poremećaje i smetnje, nego na zdravlje u najširem smislu riječi: na razvoj osobnih potencijala, samoostvarenje, traži socijalno uključivanje i ekološku osviještenost, vodi k zdravom aktivnom stilu življenja i boljim i humanijim međuljudskim odnosima. IT je primjerena za rad kako s djecom, tako i s mladima i odraslima. IT je kontraindicirana za prepsihotična i psihotična stanja. Osim toga o pravim kontraindikacijama za uporabu IT skoro da se ne može govoriti, bolje je govoriti o „specifičnim indikacijama“ za izbor metode, tehnike i medija za rad s konkretnim pojedincem i konkretnim problemom u konkretnoj situaciji).
Lijep pozdrav.Zelio bi ostat anoniman,ne zovem se Ivo,nadam se da razumijete..Trazim strucnu pomoc,iako nisam siguran hocu li je dobiti(sto vise siguran sam da je necu dobiti).U zadnjih 7,8 godina zivim pod vecim stresom,vecim sad no prije.Imam za mene veliki problem koji me koci u zivotu,koji me stvorio da budem pasivan,bezvoljan,nervozan,bez pravog zadovoljstva ,sto god radio,cime god se bavio.Jednostavno ne pronalazim put kojim bi nastavio zivjeti sretan i zadovoljan,jer svi moji djecacki snovi pali su u vodu uz pojavu mog(bojim se nerijesivog)problema.Tek kratkotrajno zadovoljstvo pronalazim u nekim materijalnim stvarima,al kao sto sam spomenuo,to zadovoljstvo je kratkotrajno.Ne zivim “punim plucima”,puno toga propustam u zivotu,a sve zbog toga sto se ne mogu pokrenut,jer cim se sjetim sto me muci(prava rijec za to),gubim volju za bilo sto.Do sad nisam trazio pomoc,jer gdje god trazim nema rijesenja(dojma sam da se moze,al je lobi prejak).Naime tamo negdje sa 17godina(nisam siguran 100 posto),osjetio sam homoseksualno uzbudjenje,koje nisam shvatio kao znak da sam homoseksualne orjentacije,jer sam do tada,a i nakon toga imao heteroseksualne osjecaje,zaljubljivao se u djevojke(bar sam tad mislio da je to bila zaljubljenost,a sad nisam siguuran,ako sam homoseksualac,nisam se mogao zaljubiti u neku od djevojaka koje su mi bile fizicki i emocionalno privlacne,a jesu li bile seksualno ne znam,jer previse je godina proslo).Od 12-e godine gledao sam porno filmove,relativno normalne jer nisam imao internet u kuci,pa sam gledao sto sam imao.Bilo je tu normalnih scena sexa,najperverznije je bio trojac(MMZ ili ZZM).Najprivlacniji tada porno filmovi su mi bili sa lezbo scenama…E onda je krenulo,sa 18,19 godina sve vise sam mastao o homoseksualnom odnosu,iako bi na kraju osjecao sram i gadjenje,kroz par dana bi ponovio isto.Paralelno sa time dobivsi internet u kucu,imao sam veliki izbor ranovrsnih porno filmova,iako me nisu sve vrste zanimale ,pogledao sam vjerojatno sve moguce.Tad mi je najprivlacnija vrsta porno filmova bila BDSM,ne zbog vezanja i mucenja,vec iz razloga sto me uzbudjivalo to sto se vezana osoba nemoze obranit i na neki nacin je prisiljena da je se pipka i ostalo.I tu sam najvise volio gledat dvije djevojke.Nakon nekoliko mjeseci tragao sam dalje i naletio na zensku dominaciju nad muskarcem,gdje je ona imala u seksualnom odnosu musku ulogu,a muskarac zensku.Nesto kasnije sam naletio na transeksualnu pornografiju.Za transeksualne osobe nisam znao da postoje,jako me iznenadilo kad sam vidio djevojku koja ima muski spolno organ.I dan danas najvise volim gledat tu vrstu pornofilmova,a oni normalni koje sam spomenuo na pocetku mi sad ne privlace paznju,ne izazivaju nikakvu reakciju(ili ponekad neku malu,beznacajnu).To sam shvatio sa 22 godine.Od tad se osjecam anksiozno,iako ima dana i bez anskioznosti i bez crnih misli,ipak dominiraju dani koji nisu ugodni.Od tada,citam,trazim odgovore,rijesenja,pametne poteze,ali kad bi i pronasao nesto,brzo bi me slomilo to sto ne mogu pronaci nekoga tko mi moze pomoci.Prvo sto sam pronasao(sa 24 godine) bila je ovisnost o pornografiji,sve sto sam procitao odnosilo se na mene i tu sam vidio nadu za izlazak iz pakla.Od pocetka sam se maknuo samo od pornofilmova,ne i erotskih prica,slika i “hot chata”.Sve do 27.godine kad sam se odlucio za takozvani fapstronaut program,gdje bi se mnogi muskarci odrekli masturbacije,pornofilmova i orgazma.Nakon 2 i pol godine nisam primjetio nikakav napredak,tek mozda cesce jutarnje erekcije i mozda nesto cvrsce.Najvise sto sam izdrzao bez pornogrfije, masturbacije i orgazma bilo je 58 dana.I nisam imao pozudu za masturbiranjem vec za osjecajem seksualnog uzbudjenja.Prvo bi otisao na neki chat,a kad bi mi dosadilo,upalio bi neki porno film,sa transeksualnim osobama i prepustio se njima.Postigao bi erekciju,koja bi splasnula kroz koji 10,15 minuta i onda jos satima gledao(cesto i trazio prave)porno filmove.Da,bilo je dana kada bi u tu “avanturu krenuo u 20h,a zavrsio u 5h ujutro.Cesto i kad znam da radim ujutro ostajao sam budan do 4 sata,a nekad i duze.I dalje radim na onom programu(iako vise ne vjerujem da ce mi pomoci),pa onda nema cesto tih sesija,ali ne mogu se kontolirat kad krenem sa gledanjem.Ne zadovoljava me slab orgazam,ne zadovoljava me ovakav zivot,trazim izlaz i zato sam u potrazi za nekime tko mi moze pomoci.Citao sam o nekim terapijama za promjenu orjentacije,ali nesto slicno kod nas nisam nasao.Ima jedna ako sam dobro razumio klinika u Americi,gdje terapeuti koriste reintergrativnu terapiju(kod nas sam samo cuo za integrativnu)uz koju se lijece uzroci homoseksualnosti,a ne sama homoseksualnost.Kroz nekoliko sesija(ima ih vise),polako homoseksualnost nestaje,a pojavljuje se heteroseksualnost.Ali kao sto sam naveo prije takvog neceg kod nas nema ili ja nisam upoznat s time.Tu se spominju neki problemi,dogadjaji, iz proslosti koje ja mogu povezat sa sobom,pa vjerujem da bi se rjesavanjem istih mogao postici uspjeh.Ne prihvacam se kao homoseksualna osoba i ne mogu se prihvatit,a na to ne utjece samo okolina vec i druge stvari,koje gubim kao takav.Jos bi nadodao lagano ulazim u 30-e,nisam imao seksualni odnos do sada,zivim u obitelji gdje otac ima pasivnu ulogu,iako smo u dobrom odnosu nisam toliko povezan s njim koliko s majkom koja me vodila kroz zivot(od odgoja,kupovina,skole,njoj sam se obracao kad sam trebao neko dopustenje,novac i sl.)Tu je i mladji brat(15 mjeseci mladji),a svi na prvu pomisle da je on stariji,on je u pubertetu brze se razvijao od mene(to me onda opterecivalo jer sam bio misljenja da ja sam to trebao biti ja),on je bio bolji ucenik,bolji po mnogocemu od mene,sto me prije takodjer opterecivalo i kao da sam bio ljubomoran.Naveo sam ovo jer je mozda bitno.Toliko bi toga jos mogao navesti,ali i ovako mi se cini da je tekst predugacak.Ako sam pogrijesio sto sam vama poslao poruku,ispricavam se.Al postao sam ocajan i ovo mi je jedino preostalo,da se obratim strucnim ljudima,a mozda mi mozete preporucit nekoga drugog.Jer ovakav zivot je pakao(ne pretjerujem).
Poštovani,
odgovorit ću vam na privatni mail tj. mail s kojeg ste poslali ovu poruku.
S poštovanjem,
mr. sc. Ivan Vračić, član UO DGIPH